Dobitak sadržajne rečenice

Dobitak sadržajne rečenice

Davor Velnić, Sveti prah, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Budimo iskreni — na kulturnom zemljovidu svijeta hrvatska književnost ne postoji. Njezina je pojava zabilježena profesorski marginalno, u kompendijima koje uglavnom nitko ne čita. Mi, doduše, jesmo narod kulture. Ali, čovječanstvo ne napreduje kulturom, ono svoje velike korake promovira eksplozijom. Hrvatske eksplozije u bijelim su svjetovima uglavnom prepoznate kao pucnji ćorcima. Krleža im je bio dosadan, Vojnović nerazumljiv i nezanimljiv. Na pokušaje agilnih atašea s Matošem uglavnom su slijegali ramenima. Zato su na sva usta, makar i kratko, slavili Kosora, dok smo mi po njemu punim ustima pljuvali. I dok se Begović igrao po svjetskim pozornicama, mi smo jedva čekali što dublje pokopati njegovu književnu sjenu, a njegov artizam nama je bio povod da ga pokušamo ispričati! Jer spisateljska je vještina sramotna, a lampom se traga za barbarogenijima.

Dvostruko ja-pripovijedanje

U takvoj sredini, u već zreloj životnoj dobi, javio se prvim romanom Davor Velnić. Budimo posve načistu, ne namjeravam novo i dosad uglavnom nepoznato ime proglasiti književnim genijem. Knjiga pripovijedaka objelodanjena nekoliko godina prije romana Sveti prah, bez obzira na kvalitetu, nije bila dostatna za njegovu književnu afirmaciju. Posljednji naslov teško će ga afirmirati u književnoj sredini jalovo opterećenoj provincijalnom potragom za podvizima. Pogotovo što njegov roman nikako nije podvig. To je intelektualno zahtjevna priča o odnosu senzibilna i vizionarskog pojedinca i okolice nedorasle iznadprosječnosti, priča formalno uobličena uobičajenom ekspozicijom dvostrukoga ja-pripovijedanja. U uokvirenoj fabuli prireditelj prezentira pronađeni rukopis koji je pravi nositelj relevantne razine romana. Taj nam rukopis otkriva i misaonu bit djela. Nju nije jednostavno iscijediti iz niza natuknutih i realiziranih podtema te nabačenih problema. Posve simplificirano, mogli bismo je definirati kao pitanje o odnosu ideologije i istine. Definiciji dodajmo i snažnu psihološku dimenziju u kojoj istinoljubiv predstavnik institucije stalno lavira na rubu incidenta. Otac Justin, auktor prezentirana rukopisa, drag je i topao čovjek, od onih što bi ljudski duh, umjesto dogmom i strahom, rado oplemenili i na pravi put izveli privlačnom snagom ljudskoga srca. Sućut umjesto strogosti i razumijevanje umjesto osude, to bi bio njegov koncept vjere.

Ideološki sloj priče temelji se na brojnim teološkim, crkvenopovijesnim, pa i nekršćanskim religijskim pretpostavkama. Središnja počiva na apokrifnoj legendi o stvarnom, biološkom trajanju Isusove loze do u naše dane. Na toj se škakljivoj temi zasnivao i senzacionalistički naboj knjige Sveta krv, sveti Gral, engleskih novinara Baigenta, Leigha i Lincolna. Njihovo istraživanje, i samo zasnovano na uglavnom apokrifnim tragovima, zaključuje da se prakršćanska zajednica rascijepila na dvije tradicije — na misao i ideologijsko nasljeđe Kristova djelovanja, a nju prenosi i čuva Crkva, te na stvarno, genealoško nasljeđe Isusa, nasljednika Davidove kraljevske kuće, koje je, skrivajući ga brižno od očiju javnosti, navodno autentično tijekom povijesti čuvao i sačuvao Sionski priorat.

Gdje je istina: u kršćanstvu, u budizmu ili...?

Tragom te misli poigrava se i Velnićev otac Justin, ali, kako i priliči svecima, on u njoj i njezinu srazu s crkvenom praksom nastoji izbjeći sukob i s pomoću nje na harmoničan i, koliko je god to moguće, nekonfliktan način dosegnuti ono što je prava i jedina istina, a to je mudrost življenja ispunjena toplinom tolerantnih, što znači uistinu velikih duhova. U ocu Justinu sabrala se i blagost i skromnost njegova asiškoga Prauzora i, istodobno, nepopustljivo intelektualno poštenje velikih reformatora i heretika. Ako je moguće zamisliti siromaška Franju i božjeg viteza Iniga u jednoj osobi, tada pred nama stoji Velnićev otac Justin, oplemenjen još i tolerancijom Hansa Künga. Jedini problem u čitavoj priči jest koliko istinska religioznost, a pod tim ne mislim samo osobni osjećaj transcendencije, nego pripadnost vjerskoj instituciji, može biti tolerantna spram drugih religija. Duboko cijenim Kngov prijedlog da sve svjetske religije i crkve počnu od međusobna priznanja autentičnosti svih ostalih, ali se i pitam je li to moguće. Jer, ako je budist ili musliman podjednako u pravu kao i ja, zašto sam onda uopće ja kršćanin, židov, scijentist itd. Previše je otpora prevelikoj duhovnoj širini, i to je otac Justin, ne, doduše, drastično, ali dostatno za svako razočarano poštenje, iskusio u Velnićevu romanu. Dobrome i mudrom starcu ne preostaje ništa do rezignirana zaključka: Crkvi smeta Isusova pretjerana ljudskost i povijesnost, a Židovima Njegova božanstvenost. Ta rečenica simbolizira mnogo više od opreke između dviju konkretnih religija.

Treba tu i znanja

Justinove aporije najbolje su sažete u kratkom dodatku pod naslovom Fragmenti. Tu je Velnić u pero oca Justina stavio ono što je mozaički raspoređivao čitavim romanom i što je, tek u oprezno doziranim naznakama, tako da nikada do kraja ne bude eksplicirano, davalo šarmantnu aromu Justinu pripovjedaču i čitavoj idejnoj građevini romana. Upravo to poigravanje s nikada materijaliziranom idejom kraj romana vodi svojevrsnoj dekompenzaciji, otkrivajući slabošću ono što je trebao biti adut priče o ocu Justinu. Premalo je uvjerljiva pripovjedalačkog tkiva uloženo u ideju o pomirenju svih svjetonazora. S druge, pak, strane, autor nije želio ostati samo na pretpostavkama odnosa pojedinca i institucije, koje su, s obzirom na zadane likove, jedine nudile razvojnu nit naraciji. Tako se, zapravo, priča stalno odvija u nekoj vrsti nerealizirana iščekivanja, a sam je kraj razotkrio čitavu pripovjednu konstrukciju kao svojevrstan alibi zanimljivim, ali nedovoljno poentiranim razmišljanjima o biti života i vječnosti. Riječ je o alibiju kojim se čitava priča Justinova svodi na pripovjedno ukrašen esej. Da je Velnić razvio psihološku nit simboliziranu odnosom intelektualca i institucije ili da je nije ni doticao — svako od tih rješenja moglo je biti sretnije od završetka koji je, zapravo, nemoguć u mjeri u kojoj je nemoguća, ma koliko bila plemenita, ideja o pomirbi merovinškoga sionstva, rozenkrojcerstva, papinskoga kršćanstva i istočnjačkog onkraja. Takva bi harmonija bila i uvjerljivija da nam Justinovi stvarni i implicitni oponenti ne naznačuju kako iza svake ideje stoji konkretan interes, a iza svakog opreza zebnja od ugroze interesa. Ti interesi i zebnje ostaju, međutim, samo dotaknuti. Posve u zrakoprazju lebdi i priča o hrvatskoj kruni, jer na kraju ne znamo čemu bi ona, kao i priča o Habsburzima i njihovoj strepnji od hrvatskih dugokosih, imala poslužiti, budući da tu, potencijalno iznimno intrigantnu, fabularnu liniju Velnić nije razvio.

S Davorom Velnićem hrvatska književnost dobila je, bez obzira na nabrojene propuste, čovjeka sposobna napisati i lijepu i sadržajnu rečenicu. Budući da ni najspretniji hrvatski suvremeni pripovjedači uglavnom nisu kadri svoju misao prezentirati bez prosječno dva koja-kanja po rečenici, to je pismenost čovjeka izvan matica i književnih fuck-off-anja dobitak kakav prosječni književni recipijent u nas još nije u stanju ni naslutiti. Doduše, postoji stanovit broj rečenica za koje nam nije jasno je li u pitanju autorova greška ili tek neukusna traljavost prijeloma. No i uz njih Velnić ostaje autorom s kojim aktualna matrica hrvatske književne kritike jednostavno ne zna što bi. Prvo stoga što on piše i prosto proširene rečenice. A razumije se i u patristiku, povijest ideja, ezoteriku. Drugim riječima, piše malo previše drukčije da bi ga se itko u Hrvatskoj usudio bilo pohvaliti bilo pokuditi. I za jedno i za drugo bilo bi, naime, potrebno znati barem onoliko koliko zna i sam Velnić.

Antun Pavešković